Važni dokumenti za katolički odgoj i obrazovanje prije Gravissimum educationis – Papa Pio XI, Divini Illius Magistri (1929.)

Encikliku o kršćanskom odgoju papa Pio XI. je objavio 31. prosinca 1929. U njoj se razrađuju misija, težište, okolnosti i katolički odgoj i obrazovanje.

Papa odmah na početku naglašava da odgoj ne pripada pojedincu, već nužno cjelokupnom društvu.

Tri su nužna društva, koja su međusobno različita, ali po Božjoj volji, prikladno povezana, a kojima čovjek pripada od svoga rođenja: obitelj i građansko društvo (država) koje su naravnog reda i Crkva koja je nadnaravnog reda. Obiteljska zajednica je na prvom mjestu jer je ona osnovana i uređena od samog Boga kako bi se brinula za rađanje i odgoj djece, te po svojoj naravi ima prednost pred građanskim društvom, ali ona nema mogućnost biti savršeno društvo. Budući da je obdareno svim svojstvima potrebnima za postizavanje zajedničkog dobra ovozemaljskog života, možemo reći da je građansko društvo po svim svojstvima apsolutno društvo. Zbog toga obiteljska zajednica svoju zadaću u potpunosti može ispuniti samo u građanskom društvu. Crkva je nadnaravno društvo koje obuhvaća sav ljudski rod. Ona je u sebi savršeno društvo jer ima sve potrebno za postizavanje svog cilja, vječnog spasa ljudi, te je zbog toga najviša u svom redu. Iz toga se može zaključiti da odgoj pripada svim trima društvima, od kojih svatko ima svoj cilj djelovanja. (usp. br. 11-14)

Papa dalje pojašnjava važnost i razlike sva tri društva.

Među njima, na neki posebni, uzvišeniji način, prvo mjesto u odgoju pripada Crkvi. Ono se može potvrditi iz dva razloga. Prvi se ogleda u samoj misiji i autoritetu koji je Krist dao Crkvi (Mt 28,18-20). Drugi je nadnaravno Majčinstvo kojim Crkva sakramentima i naukom njeguje i odgaja duše te ostvaruje mogućnost za život u božanskoj milosti. Uz svoj rad za spas duša, Crkva također ima puno pravo promicati književnost, znanost i umjetnost osnivajući i uzdržavajući svoje škole i institute. (usp. br. 15-21)

Obitelj ima zadaću i pravo na odgoj svoje djece. To pravo je neotuđivo i nedjeljivo od obitelji. Ono je ispred, tj. ima prednost pred bilo kojim društvenim i državnim zakonima. Obveza i pravo obitelji nije samo vjerski i moralni odgoj djece već i tjelesni te građanski odgoj. (usp. br. 32-36)

Zadaća društva tj. države je da svojim zakonima štiti pravo obitelji na odgoj, zaštita djece kada utvrdi da obitelj nije u mogućnosti djeci pružiti ispravan odgoj te stalno unapređivanje građanskog odgoja. (usp. br. 43-50)

Papa u završnom dijelu enciklike razmišlja o katoličkim školama i pravom kršćanskom odgoju.

Katoličke škole nastoje odgojiti djecu na najbolji način, te za napredak države i društva. Dobar katolik, zbog svojih katoličkih načela, čini boljeg građanina, vezanog za svoju zemlju i podložnog građanskoj vlasti. U katoličkim školama sekularni odgoj i znanost ne ulaze u sukob s religijskim učenjem već se u njima poučava i odgaja na kritičan način kako bi učenici došli do ispravnog i točnog zaključka. Savršene škole rezultat su ne toliko dobrih metoda koliko dobrih učitelja, učitelja koji su izvrsno pripremljeni i obrazovani za ono što trebaju učiti, koji posjeduju intelektualne i moralne kvalitete koje zahtijeva njihova služba, koji izgaraju iz čiste i svete ljubavi prema mladima koji su im povjereni te iskreno brinu o istinskom dobru obitelji i svoje domovine. Možemo reći da je završni i neposredni cilj kršćanskog odgoja suradnja s božanskom Milošću u oblikovanju pravog i savršenog kršćanina. Stoga upravo kršćanski odgoj i obrazovanje uključuju cjelokupnu sferu ljudskog života, tjelesnu i duhovnu, intelektualnu i moralnu te osobnu i društvenu, na način da se usavršavaju na Kristovom primjeru i učenju. (usp. br. 85-95)

Papa na kraju zaključuje da kršćanski odgoj i obrazovanje ne uništavaju čovjeka i našu civilizaciju kako neki tvrde, već upravo suprotno. Pravi kršćanin se ne odriče svog zemaljskog života i njegovih aktivnosti, već ih razvija i usavršava usklađujući ih s nadnaravnim životom. Na taj način on ga oplemenjuje i daje mu veću korist, ne samo duhovno i vječno, već i materijalno i vremenski. (usp. br. 96-98)

Cijelu encikliku možete pročitati OVDJE