Papa Franjo o katoličkom odgoju

Papa Franjo o katoličkom odgoju

Bez govora o ljudskosti ne može se govoriti o katoličkom odgoju, jer Bog koji je postao čovjekom je upravo katolički identitet. Napredak u stavovima, u cjelovitim ljudskim vrijednostima otvara vrata kršćanskom sjemenu. Tada dolazi vjera. Odgojiti na kršćanski način nije samo baviti se katehezama: to je jedan dio. Odgajati na kršćanski način znači voditi djecu i mlade prema ljudskim vrijednostima u cjelokupnoj stvarnosti, a jedna od tih stvarnosti je i transcendencija. Potrebno je pripremiti srca da se Gospodin očituje, ali u cjelini, naime, u cjelovitoj ljudskosti, koja također ima tu dimenziju transcendencije.

Najveći neuspjeh koji odgajatelj može imati je odgajati „unutar zidova“. Odgajanje unutar zidova: zidovi selektivne kulture, zidovi kulture sigurnosti, zidovi dobrostojećeg društvenog područja i ne idu dalje.

Postoje tri jezika: jezik glave, jezik srca, jezik ruku. Odgoj se mora kretati ovim trima putovima. Naučiti razmišljati, pomoći da se osjeća dobro i pratiti ga u radu, tako da su tri jezika su u skladu; tako da dijete misli što osjeća i čini, osjeća što misli i čini, i čini ono što misli i osjeća.

Odgojitelj koji nije u mogućnosti riskirati nije dobar za odgoj. Otac ili majka koji nisu u mogućnosti riskirati, ne odgajaju dijete dobro, ali riskirati na razuman način. Što to znači? Učiti kako hodati. Kada dijete učite hodati, učite ga da jedna noga ostaje na mjestu koje poznaje, a s drugom mora pokušati ići naprijed, tako da si može pomoći ako se posklizne. To je odgoj. Sigurni ste u početnoj točki, ali ona nije krajnja točka. Morate učiniti još jedan korak. Možda ćete se poskliznuti. Ali ustanete i nastavite dalje. Pravi odgajatelj mora biti učitelj rizika, ali razumnog rizika.

Nitko, nitko ne smije biti isključen iz mogućnosti primanja vrijednosti, nitko! Napustite mjesta na kojima ima toliko odgajatelja i idite na periferije. Potražite siromašne. Oni imaju nešto što mladi iz bogatijih četvrti nemaju – ne zbog svoje krivnje, ali to je sociološka stvarnost: oni imaju iskustvo preživljavanja, čak i okrutnosti, ali i gladi te nepravde. Njihovo čovještvo je ranjeno. I mislim da naš spas dolazi od rana čovjeka ranjenog na križu. Oni iz tih rana donose mudrost ako postoji dobar odgojitelj koji ih vodi naprijed. Ne ide se tamo baviti se dobročinstvom, učiti čitati, davati hranu, ne! To je neophodno, ali je privremeno. To je prvi korak. Izazov – i ja vas ohrabrujem – je otići tamo i naučiti ih da rastu u ljudskosti, inteligenciji, vrijednostima, navikama, kako bi mogli krenuti naprijed i donijeti drugima iskustva koja ne poznaju.

(Iz govora pape Franje sudionicima svjetskog kongresa za katolički odgoj, 21. studenog 2015.)