Zadnji je dan studenoga i šećem prekrasnim Trgom sv. Terezije Avilske. Mrak i magla raskidani tracima svjetla javne rasvjete i adventskih ukrasa. Pusti trg, hladnoća koja se polako, ali bezuspješno zavlači pod toplu, već zimsku odjeću.
Dok u sebi prebirem zazive…kojeg si po Duhu Svetom začela, u pohode nosila, rodila…kao da sam gurnut u neki drugi svijet prije nešto više od dvije tisuće godina. Koje su misli prolazile Josipovom glavom, koji osjećaji Marijinim srcem? Treba zaštiti sebe i to malo, željeno stvorenje, pobrinuti se za ležaj, sigurnost, toplinu! Treba se javiti popisivačima! Treba… Kojih li misli u tamnim večerima (bez rasvjete!) i kakvih izazova sa svakim novim praskozorjem!
Godina je 2020. na izmaku. Došašće. Pitanja ustrašenih, u se poniklih ljudi u rasponu od stvarnih do izmišljenih, ali svakome teških i bremenitih. Čak nas i popis (kažu da je to jedan od najmoćnijih poteza starog Rima, a vole ga i moderna carstva!) koji se treba održati iduće godine preduhitrio popisima (samo)izoliranih, rizičnih, umrlih. B(r)ojimo se.
Utihnule ulice, ljudi se, više-manje, sklonili u topla i sigurna (sic!) obiteljska gnijezda i napokon poslušali ono što Crkva ističe kroz vjekove. Advent je vrijeme za čovjeka (uostalom, kao i druga liturgijska vremena). Vrijeme je to egzistencijalnih i esencijalnih pitanja na koja nam, svakome pojedinačno, metodički i didaktički, personalizirano Stvoritelj šapuće odgovore. Čovječe, traži, moli, zaustavi se, osami i opusti u zagrljaju Oca!
Koje li vječne paradigme Božjeg djelovanja! Popušta ludostima naših zahtjeva, tolerira kule babilonske, plače nad našim padovima i uvijek, ali baš uvijek nas (do)čeka raširenih ruku. To je Otac koji me stvori na svoju sliku, to je Sin koji se smrtnim tijelom predaje za mene, to je Duh koji me prožima, vodi i upravlja!
Uzdajem se u ljudsku pamet i domišljatost, ali primjećujem altruizam uz egoizam i divim/“divim“ se kukavičluku i herojstvu, ali i duboko u sebi osjećam i znam da me patnja životnog puta jedina (i nema drugog puta!) vodi do, za mene postavljena, cilja u vječnosti.
Molim inspiriran svetim „siromahom“ iz Asiza. Dobra nam budi, „sestrice“ korona, pronađi svoj put u suživotu s nama! Hvala ti, „sestrice“, što nam svjedočiš krhkost tjelesnoga i potičeš uvid u bit našeg (i zemaljskog) postojanja!
Svim učenicima, roditeljima, profesorima i djelatnicima želim da u miru, promišljanju i molitvi pripreme dostojan dolazak (i ostanak!) našeg Spasitelja među nas!
Ivan Bedeničić, ravnatelj Katoličke gimnazije s pravom javnosti u Požegi
Preuzeto sa web stranice Gimnazije