Intervju biskupa Škvorčevića za Hrvatski katolički radio

Intervju biskupa Škvorčevića za Hrvatski katolički radio

Požeški biskup, predsjednik vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katolički odgoj i obrazovanje mons. Antun Škvorčević, u povodu nove školske godine i otvorenja nove zgrade Katoličke klasične gimnazije i Katoličke osnovne škole u Virovitici 7. rujna dao je intervju za Hrvatski katolički radio. Intervju koji je vodio novinar Hrvatske katoličke mreže Branimir Gubić prenosimo u cijelosti.

“Crkva, kako je govorio papa Pavao VI., iskusna u čovještvu, ima i kod nas što ponuditi mladom čovjeku u obrazovno-odgojnom sustavu, uvijek poštujući opće zakonske okvire te školski plan i program.” Oče biskupe, ove riječi izrekli ste tijekom svečanosti otvaranja Katoličke klasične gimnazije u Virovitici prije 12 godina. Danas smo ponovno u Virovitici. Svjedočili smo velikom događaju za Požešku biskupiju, za obitelj i djecu ovoga kraja. Koliko su ove Vaše riječi, koje smo maloprije čuli, i danas aktualne?

Mislim da su još aktualnije nego li u prošlo vrijeme. I to zbog toga što primjećujemo kako se u našem društvu i šire u Europi i na zapadu raspravlja o čovjeku – tko je on. Pojavljuju se neki novi predlošci čovjeka po gender ili nekim drugim ideologijama. U Hrvatskoj smo baštinici one biblijske civilizacije koja na svoj način povezuje poimanje čovjeka od davnine do danas. Postoji kršćanska antropologija za koju smatram da je trebamo hrabro predlagati našem čovjeku, osobito mladima, da je usvoje i u skladu s njome žive. Koja je to antropologija? Čovjek nije slučaj, nego Božje stvorenje. On je biće Božjeg naum, smislila ga je ljubav. Ljubav je formula, ili tajna njegova postojanja. Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko, sposobna ljubiti, ući u bračno zajedništvo iz kojeg se rađa novi život. Evo, to je antropološki temelj koji smo baštinili i koji se nije istrošio tijekom dvije tisuće godina kršćanstva, nego je i danas aktualan. I tko ga ozbiljno uzme, otkriti će da je u njemu sasvim posebno čovjekovo dostojanstvo koje smo iskustveno živjeli tijekom naših hrvatskih stoljeća. Mladoga čovjeka uključiti u taj sustav po odgoju i obrazovanju, to je služenje ne samo njemu, već i našoj sadašnjosti i budućnosti. To je Evanđelje. U tome je polazište naših nastojanja oko osnivanja katoličkih škola u Hrvatskoj.

Ovogodišnja generacija učenika je 13. po redu i prva će krenuti od početka u novu zgradu. Koji je nebeski zaštitnik ove škole?

Ovdje su u Virovitici dvije škole. Katolička klasična gimnazija, čiji je zaštitnik bl. Ivan Merz, laik, Hrvat koji je između dva rata u prošlom stoljeću iz agnostičke obitelji izrastao u vjernika, sam otkrivajući tko je on u Isusu Kristu. Oduševio se za takva čovjeka i uvjerljivo ga živio. Prihvatili smo ga za zaštitnika Katoličke klasične gimnazije. Kad se radi o Katoličkoj osnovnoj školi u Virovitici, njezin je zaštitnik sv. Ivan Pavao II., utemeljitelj naše Požeške biskupije, posebni čovjek koji je znao komunicirati s mladima, otkrivati im njihovo dostojanstvo, veličinu u svim odrednicama njihova mladenačkoga bića. Željeli smo da on bude sugovornik naših učenika u osnovnoj školi.

U Republici Hrvatskoj postoje 24 katoličke škole, od toga 12 je osnovnih te 12 srednjih. Koliko katoličkih škola ima u Požeškoj biskupiji?

Za sada pet. Hoće li ih biti još? Vidjet ćemo. Tih pet su: Katolička gimnazija u Požegi, Katolička osnovna škola u Požegi, Katolička klasična i Katolička osnovna ovdje u Virovitici te je prije dvije godine osnovana Katolička osnovna škola u Novskoj. Smatram da je ulaganje naših ljudskih i crkvenih snaga u odgoj i obrazovanje mladih ljudi jedno od najplemenitijih evanđeoskih djela. U tom smislu držim da katoličke škole valja nastaviti osnivati gdje god to roditelji traže. Ne da mi namećemo bilo što roditeljima, već oni traže a mi im trebamo izaći ususret, jer njihovo je pravo odgajati svoju djecu onako kako po svojoj savjesti smatraju da je najbolje.

Prema podacima Nacionalnog ureda za katoličke škole, prošle godine upisano je 3910 učenika u katoličke osnovne i srednje škole. Prije 5 godina bilo ih je upisano oko 3,5 tisuće, ali tada je bilo osnovano 7 škola manje nego danas. Kakav je trend upisa u katoličke škole danas? Po čemu su one specifične i zašto roditelji upisuju svoju djecu u katoličke škole?

Teško mi je reći za cijelu Hrvatsku, mogu reći stanje kod nas. Mi smo u prijašnjim godinama imali u pojedinim razredima srednje škole prevelik broj učenika. Zapravo smo smanjili učeničku kvotu u gimnazijama da se može lakše raditi s učenicima i da oni imaju više koristi. Kad se radi o sadašnjoj školskoj godini, nemamo još podatke iz svih naših katoličkih škola, ali imam o katoličkim školama u Požeškoj biskupiji. U osnovnim školama više je onih koji traže nego li mi možemo primiti. Tako je i u Gimnaziji u Požegi, a ove godine i u Gimnaziji u Virovitici. Drugim riječima, roditelji smatraju da su katoličke škole poželjne za njihovu djecu. Znao sam ih pitati: “Zašto upisujete djecu u katoličke škole?”. Odgovor sam u najvećem broju slučajeva čuo: “Zato što su katoličke?” Nisam išao dalje ispitivati što to oni pod „katoličko“ podrazumijevaju, ali svakako smatraju da je tu nešto pozitivno, dobro, plemenito, da su djeca u katoličkim školama na neki način zaštićena, da razvijaju i svoju duhovnu dimenziju i pripadnost zajedništvu Isusove Crkve, što nije beznačajno za mladog čovjeka, da zna kome pripada i u kojem identitetu živi.

Jesu li vrijednosti kao što su katolički odgoj, znanje i izvrsnost motivacija djece i njihovih roditelja da upišu ove škole? Ili tu ima još nešto? Kakvo ozračje vlada u školama?

Najveći razlog upisivanja djece u katoličke škole, koliko sam mogao s učiteljima provjeriti, jest upravo poštivanje osobe djeteta i mladog čovjeka te osobni pristup svakome od njih. Svako dijete stvorenje je Božje. To je polazište. U njega je Bog zasadio svoje Božanske nade. Mi ga prihvaćamo upravo tako i to je pristup pomaganja da mladi čovjek živi svoje dostojanstvo koje mu je Bog dao. Što se tiče znanja, ono je važno, ali nije jedini cilj našega školovanja, a najmanje našeg života. Roditelji i mladi otkrivaju da je u odgojnoj dimenziji skriveno ono što oni mogu postati i da je silno potrebno u mladenačkoj dobi nastojati se razvijati kao cjelovite osobe. Činimo u tom pogledu ono što možemo, u uvjerenju da je moguće učiniti i više, napose zajedničkim nastojanjem oko trajne formacije naših profesora i učitelja te poticanjem i promicanjem odgojne dimenzije i na drugim razinama.

Možete li se kratko osvrnuti na Vaš nedavni posjet, krajem kolovoza, papi Franji zajedno s učenicima i nastavnicima biskupijskih gimnazija iz Požeške biskupije? Vaš dojam, dojam učenika?

U katoličkim školama Požeške biskupije ne organiziramo maturalna putovanja, koja su pokatkad povezana i s nečim što je negativno, nego organiziramo maturalno hodočašće u Rim. Idemo tragovima onih velikana, osobito mučenika koji su otvorili europske perspektive, snažnije nego bilo tko drugi. Kad uzmete činjenicu da su u prva tri stoljeća kršćani u Rimu bili šačica progonjenih ljudi i da su na koncu pobijedili, postavlja se izazovno pitanje: Kako to da se snažna rimska civilizacija s velikom graditeljskom baštinom, gospodarskom moći, vojnom snagom, književnošću, filozofijom, pravom, pomalo istrošila i nestala? Radi čega? Usuđujem se reći: radi toga što se moralno istrošila. Civilizacija koja nema moralne snage, nema svog čvrstog temelja na kojem može živjeti i rasti. A kršćanstvo, premda malo, postalo je snaga koja je pobijedila. Kad mladi čovjek ide tim tragovima dolazi do zaključka da on, u nastojanju oko svoga oblikovanja i oko svoje izgradnje, treba uzeti moralnu dimenziju kao temelj svoga bića i djelovanja. A susret s Papom, u tom kontekstu, uvijek je lijep jer osjetite da kao katolik ne pripadate samo nekom malom društvu ili maloj zajednici u Hrvatskoj, nego velikoj svjetskoj zajednici koja čudesno živi dvije tisuće godina. I to na neki način svjedoči kako Crkva nije jednostavno ljudska nego božanska stvarnost. Unatoč ljudskoj slabosti koje ima u Crkvi, pobjeđuje u njoj božanska moć. O tom svjedoči i hrvatska povijest: 13 stoljeća naroda i 13 stoljeća Crkve. Papa je posebno pozdravio naše maturante, što znači da u onom mnoštvu ljudi u Rimu Hrvati kod njega imaju neko osobito mjesto. Kada sam nakon audijencije išao osobno pozdraviti Papu, spomenuo mi je koliko je važno pomagati mladim ljudima da putem katoličkih škola po odgoju i obrazovanju rastu, stasaju u ljude koji usvajaju određene vrijednosne sustave iz kojih će onda djelovati kao građani u pojedinim sredinama. Zahvalio sam mu što je pozdravio mlade te što je najkorektnije izgovorio i moje prezime koje jednom Talijanu, odnosno Argentincu kao što je on, nije baš tako jednostavno izgovoriti. Atmosfera je bila vrlo lijepa, rekao bih obiteljska. IKA/HKR)